Rad je ljudsko pravo

 

Simpatičan dokument (koji baš ničemu ne služi ako nitko za njega ne zna) sadrži 30 odredbi koje su prilično jednostavne. Poput 10 Zapovijedi. I baš poput njih, i ona nas uči nečemu što mi već znamo. No, ipak je nešto drugačija. Dok 10 Zapovijedi predstavljaju, u prvom redu skup religijskih pravila, Deklaracija niti ne dodiruje sakralnu komponentu ljudskog život, osim u segmentu u kojem tvrdi da je stvar osobnog izbora religijsko opredjeljenje i prakticiranje običaja vezanih uz religiju. Predmet ove Deklaracije je čovjek, i njegov odnos prema drugom čovjeku (ljudima, društvu…). Čovjek, jednak svim ostalim ljudima, među ostalim ima i pravo na rad i slobodan izbor zaposlenja, pravedne i primjerene uvjete rada i na zaštitu od nezaposlenosti. Ovo se odnosi i na osobe s invaliditetom. Kako su, međutim, osobe s invaliditetom, na neki način najosjetljiviji dio društva (potvrđeno je to i Ustavom, te činjenicom da postoji institucija Pravobranitelja za osobe s invaliditetom) logičnom se čini i napor međunarodne zajednice, koja je preko Ujedinjenih naroda 2007. prava osoba s invaliditetom obuhvatila u jedan dokument – Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom te njen fakultativni protokol. Tekst Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju usvojila je Opća skupština Ujedinjenih naroda 6. prosinca 2006. godine. Republika Hrvatska tijekom izrade Konvencije izražavala je svoju podršku njezinom usvajanju pri UN-u, zastupajući stajalište kako postoji potreba promicanja i zaštite ljudskih prava svih osoba s invaliditetom, uključujući i one kojima je potrebna veća podrška. Za Republiku Hrvatsku Konvencija je od posebnog interesa kao socijalnoj državi, s ciljem stvaranja daljih uvjeta za uživanje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda osobama s invaliditetom. Konvencija je dodatni mehanizam za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda, ali i novi iskorak u unaprjeđenju međunarodnog humanitarnog prava, koja će značajno pridonijeti poboljšanju položaja osoba s invaliditetom, te promicati njihovo sudjelovanje u građanskim, političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim područjima života. Za Republiku Hrvatsku, kao potpisnicu svih do sada usvojenih ključnih međunarodnih instrumenata na području ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, Konvencija predstavlja kontinuitet na međunarodnom planu, ali i daljnje opredjeljenje za provedbu suvremenih standarda u nacionalnom zakonodavstvu.

 

 

Imali ste prometnu nezgodu, i sustav vas je primorao na invalidsku mirovinu? Kao kamenoklesar ste se, nakon moždanog udara, radno sposobni, morali prekvalificirati, sa novom kvalifikacijom ste nezaposleni i potvrđujete radnu knjižicu na Zavodu za zapošljavanje, kako biste imali prava koja imaju osobe koje traže zaposlenje?

 

Ili ste, pak (što bi bilo pravo čudo), jedan od rijetkih sretnika zaposlenih prema odredbama Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom? Jeste? Šalite se. Jer, taj zakon, uz zakon o suzbijanju diskriminacije spada, kažu, u jedan od kvalitetnijih zakona na tu temu u svijetu. Dirk Lange, pročelnik Ureda za sektor B1 (Hrvatska) Povjerenstva Europske komisije za proširenje EU smatra da Hrvatska, po pitanju zapošljavanja osoba s invaliditetom ima jako dobro uređene propise. Legislatorni mehanizam je besprijekoran, njegova primjena duboko upitna.

 

 

Kao još jedna adresa Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom je osnovan odlukom Vlade iz srpnja 2002. Od tada se, svake godine, iz Državnog proračuna osigurava jedna signifikantna suma (krenulo se od 30-ak, a za ovu godinu je to malo više od 70 milijuna kuna) na ime poticaja poslodavcima koji zapošljavaju osobe s invaliditetom. Naime, misteriozni fond se u odluci iz 2008. obvezao plaćati umjesto poslodavca sve doprinose za osobu s invaliditetom (tzv. redoviti poticaji), isto se obvezao financirati tehničku i arhitektonsku prilagodbu radnog mjesta, svako u visini 50 najnižih osnovica prema Naredbi ministarstva financija za tu godinu. To jedno i drugo skupa dođe oko 260 000 kn. Po zaposlenom invalidu. Još su i poslodavci koji u poduzećima zapošljavaju više od 20 uposlenika (članak 10 Zakona), ako na svaku xx zaposlenu osobu ne zapošljavaju jednu osobu s invaliditetom, prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji dužni tom fondu plaćati „penale“ u visini 0.1%, odnosno 0,2% ukupne svote uplaćene na ime bruto plaća za pojedini mjesec („moj“ fakultet zapošljava 563 osobe, mjesečno bi to bila jedna i po prosječna bruto plaća).

 

U 6 godina postojanja fonda, isti je, na svojim web stranicama objavio 5 dokumenata (teško je povjerovati da su, ma kako malo radili, proizveli samo to). Ni jedan od tih 5 dokumenata nije Statut fonda, ne može se pronaći nigdje, zatražio sam ga pismeno (sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama), početkom srpnja mi je i gđa. Škulić rekla da je taj statut ona nekoliko puta pokušala dobiti – i nije uspjela.

 

Sad, subjektivni dio priče o fondu. U skladu s odlukom o poticajima iz 2008. poslao sam 19.06. zahtjev fondu da mi financira kupnju mikroskopa (70 000 kn), što sam okarakterizirao tehničkom prilagodbom (mislim, što ja mogu kad sam doktor; a zakonodavac očito nije računao na doktora invalida; da sam poljoprivrednik, vjerojatno bi mi tehnička prilagodba bila tanjurača). Uglavnom, mi kao Zavod imamo mikroskop, i to dobar i nov i skup (oko 95 000 kn), ali je isti smješten u podrumu, i koriste ga svi liječnici mog zavoda, osim mene, jer podrum u kojem je ima nekakve montažne stepenice i nema wc-a. Dakle, ja dolje sam ne mogu, a kad god bih trebao u wc, kakilo mi se, piškilo mi se, morao bih nekoga zvati da dođe po mene. Halo… ipak ja imam skoro 30 godina.

 

I sad, podsjećam da sam zahtjev poslao 19.6., nitko ne odgovara 2 mjeseca; ja galamim, i svakih par dana pišem fondu da mi bar javi da će oni to financirati (jer mikroskop je došao iz Japana u Zagreb, još krajem lipnja), pa će meni fakultet to kupiti, a oni neka kasnije daju novac. I onda, negdje oko 20.7. pišem ja MOBMS, ministarstvu koje brine o invalidima, da ih malo požure. I, stvarno, krajem srpnja stiže meni „na znanje o postupanju“ požurnica, kojom Stjepan Adanić, tajnik u MOBMS, požuruje fond kojem je predsjednik Upravnog vijeća isti taj Stjepan Adanić (sukob interesa, možda, ovih dana sam ga prijavio Saborskom povjerenstvu iako očekujem da proglase da nije u sukobu jer, dužnosnik je kao tajnik, ali ne i kao predsjednik Upravnog vijeća, a tu je i Rončevićev imunitet).

 

I, onda, negdje početkom prošlog mjeseca, pošaljem ja njima opet faks da je novac kojim oni financiraju svoje godišnje u biti moj, i da ja zahtijevam hitan odgovor na moj zahtjev, i zove na to mene stanovita gospođa koja se nije predstavila i koja mi je rekla da zove iz fonda za invalide, što je mene totalno razbjesnilo jer gospođa ne zna ni gdje radi, ja sam uvjeren da me je zvala spremačica fonda (to dođe kao da naša spremačica nekoga nazove i kaže da zove sa suda), i rekla mi da mi nitko ne može odgovoriti jer da je ravnatelj na godišnjem do 1.9. (od lipnja???), ali da ona misli da će mi zahtjev biti odbijen, jer mikroskop nije prilagođen meni (a, kakav bi to mikroskop trebao biti?), i da bi mi fond odobrio sredstva za recimo, ugraditi lift kojim bih ja mogao u podrum. To što zgrada fizički nema mogućnost ugradnje lifta, neimenovana uposlenica fonda nije predvidjela.

 

I onda… nakon nekoliko mjeseci zahtjeva, molbi, pozivanja na taj i taj zakon, to i to pravo dobio u papirnatom izdanju, Statut fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Naime, do tog statuta je i meni i još nekolicini ljudi bilo nemoguće doći, kao što rekoh (iako je fond zapravo pravna osoba s javnim ovlastima, dakle javna institucija). I sad, nije zanimljiv sam Statut, koliko popratno pismo ravnatelja Fonda, g. mr.sc. A. Vučića. U tom pismu on kaže: “…Fond, iako osnovan odlukom Vlade… 2003. godine, započeo s radom početkom 2007. godine, kada su u Fondu zaposleni radnici. U 2006. i dijelu 2007. godine poslove Fonda obavljali su Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva i Hrvatski zavod za zapošljavanje.“ H-alter od 17. siječnja 2007. kaže: „…Taj je Fond nakon više od dvije godine rada nedavno dobio stalnog ravnatelja, bivšeg pomoćnika ministrice vanjskih poslova i liječnika opće prakse s 30-tak godina iskustva rada u Njemačkoj, Slavka Lebana.“ Dakle, Fond je postojao i 2005. Po tada (i sada) važećim propisima kvotama je utvrđen broj potrebnih zaposlenih osoba s invaliditetom prema ukupnom broju zaposlenih u slučaju da se radi o poduzećima s više od 20 uposlenika. U slučaju da taj uvjet nije zadovoljen poslodavac uplaćuje određeni postotak sume ukupno predviđene za plaće tog mjeseca. Ta obaveza postoji od 2002. Pitanje je, kome se taj novac uplaćivao od 2002. do 2007. dok fond još nije postojao. Ili barem od 2002. do 2006., dok funkciju fonda nije počelo obavljati Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva te Hrvatski zavod za zapošljavanje.

 

Jer: „kako je za 2006. u proračunu predviđeno 37 milijuna kuna. Taj mu se iznos činio premalim s obzirom na to da se prema zakonu Fond puni s 0,1 posto od iznosa koji se izdvaja za mirovinsko i zdravstveno osiguranje svih hrvatskih zaposlenika te dodatnim dotacijama iz proračuna. Dakle, ponovila se 2005. kada je Inga Žic iz Ministarstva gospodarstva tvrdila kako će se za zapošljavanje invalida skupiti za tu godinu 85 milijuna kuna a na kraju je godine potrošeno svega 9. Ni 2005. ni 2006. niti jedan udruga osoba s invaliditetom nije reagirala na ovakvo rezanje troškova a na govor saborske zastupnice Vesne Škulić o upitnosti trošenja novaca za zapošljavanje invalida prilikom rasprave o proračunu za 2007. niti jedan zastupnik nije replicirao ili barem dobacio bilo što.“ No, u Upravnom vijeću tog fonda, imali ste, u to doba, i dvije osobe s invaliditetom, koje navedeno nisu komentirale. No, naknadno se oglasila Ljubica Lukačić, saborska zastupnica HDZ-a i predstavnica Sindikata invalida Hrvatske u Upravnom vijeću fonda ovako je sve prokomentirala: „…trošenje novca iz Fonda jasno a to što nitko nije zaposlen objašnjava nesporazumom jer se to zove Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom jer se i zakon tako zove ali sredstva služe za pomoć tvrtkama koje zapošljavaju osobe s invaliditetom. Dakle 25 milijuna kuna je potrošeno na to da već zaposleni invalidi ne izgube posao…“ A o svemu su nešto za reći imali i oni kojima je Zakonska regulativa profesionalne rehabilitacije predmet izučavanja, odnosno, u njegovu primjenu su upleteni na sasvim druge načine. To su gđa. Lelija Kiš Glavaš i gđa. Kornelija Videc. Obje su nezadovoljne načinom na koji se zakon primjenjuje.

 

 

Za pretpostaviti je da Kiš Glavaš objektivno govori o Zakonu, jer ga je (između ostalih) ona pisala. Valjda žena zna što je htjela reći.  Uglavnom, zakon predviđa tzv. zaštitne radionice. To su mjesta na kojima, gotovo isključivo u proizvodnim zanimanjima, rade, mimo pravila koja vrijede na slobodnom tržištu rada, osobe s invaliditetom.

 

Iz članka u H-alteru jasno je, da su i Kiš Glavaš i Videc protiv tih radionica, i za primjenu zakona na slobodnom tržištu rada.

 

Neodobravanje radionica mi je u telefonskom razgovoru otkrila 31.09.2009. i Vesna Škulić. Jedino HDZ-ova Ljubica Lukačić  nije napala radionice. Ne znači da ih odobrava, jednostavno, nije ih napala. Zašto? Opet H-alter – navodno, poduzeće gđe. Ljubice, redovito i bez problema dobiva poticaje spomenutog fonda. A, Bože moj, tko prvi u mlin, prvi melje…

Komentari

Dodaj Novi Traži

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."